Dragi Miro, Freda,
kako smo te svi zvali, dragi treneru i prije svega, učitelju. Već pola sata bi htio nešto napisati, al ne mogu, ne ide. Još ne mogu shvatiti da si otišao, otišao na svoj posljednji put. Tražim fotke, neku našu zajedničku, a onda skužim da ih baš i nema.
Ali,kako smo još nedavno razgovarali, naučih od tebe i dobro i loše i razlikovati to dvoje… Dao si nam svima mnogo, bio si pravi taekwondo vizionar, sjećam se i tvojih riječi nakon bolnice i u šetnji Karlovcem i korejskom restoranu… Dolaze u sjećanja slike iz naše prve Amerike, suradnje na širenju Hapkidoa, kad si me zvao u Karlovac da vodim seminar, polaganja za crne pojaseve. Sve sada prolazi glavom.
A ti, nadam se da si sad pronašao svoj mir. Ali, jedno je sigurno, pridružio si se tamo negdje velikima… Pa ako slučajno postoji nešto iza, onda već raspravljaš o taekwondou kojega si živio.
Dragi Ferda, sretan put tamo negdje, nikada te neću zaboraviti!
Počivaj u miru prijatelju, a mi tvoji učenici moramo nastaviti tvoj put!